Osnovna škola Domovinske zahvalnosti

Dvadesetu godinu za redom, 18. studenoga upalimo svijeće. Za velike ljude. Za veliki grad.

„Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?“, upitao se u svom posljednjem pismu upućenom Hrvatskom radiju jedan Siniša Glavašević, ratni  izvjestitelj Hrvatskoga radija Vukovara, samo nekoliko dana prije nego što mu se izgubio svaki trag. Čovjek vizionar,dovoljno velik i dovoljno hrabar čije je oruđe bilo samo glas. Glas koji je očajnički pokušavao dozvati nekoga tko će zaustaviti sulude naume koji su nakraju došli do cilja. Koliko boli čovjek čovjeku nanijeti može! Razorena prošlost. Sloboda pregažena tenkovima...Riječi gube svaki smisao pred nepreglednim kolonama onih nizašto progonjenih, onih koji teturajući širokom blatnjavom cestom odlaze, a da se više nikad ne vrate. Svijet je zatvorio oči pred tim slikama, što od strahote prizora, a još više od srama što pripadaju ljudskoj vrsti. Ali, slike su ostale. Da nas podsjete kuda se vuku tragovi nečovještva...

Iz godine ugodinu u mjesecu studenome palimo svijeće i odajemo počast onima koji sumjesecima živjeli u zemunicama i podrumima i koji nisu gubili nadu...i opet,riječ gubi snagu. Smrvljeni grad postao je simbol hrvatske hrabrosti . To suriječi. Osjećaji puno jači da bi ih riječ prikazala.

„...i nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za njega ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik nikada više ne nađe. Grad, to ste vi...“ opet Glavašević. U trenucima kada je smrt bila tako surovo opipljiva, vidio je negdje u daljini vidjeti jedan novi grad. I on je tu. Ono što nama ostaje je moliti se da se ne ponovi.

„K'o lanterna udnu noći

Ulje, lumin,slika sveca

Razasuta svijetom djeca

Da l' će ikad doći.

Teško vrijeme

Tek mi znamo

Moja mila mati

Izdržiš li

Grad će izdržati“ 

                                   Arsen Dedić

Dvadesetu godinu za redom, 18. studenoga upalimo svijeće. Za velike ljude. Za veliki grad.