Osnovna škola Domovinske zahvalnosti

U razvoju djeteta najznačajniji čimbenik je odgojni utjecaj obitelji. Roditelji imaju priliku izravno i neizravno utjecati na dijete, kroz različite situacije i okolnosti, odnosno odgojno djelovati. Njihov utjecaj na dijete neizmjeran je i nezamjenjiv, samo ako je pravilno usmjeren. Oni su i prve osobe s kojima dijete uspostavlja i gradi odnos, učeći ponašanja koja će mu pomoći da lakše i pravilnije stvori svoj osobni identitet

Najčešće je odnos roditelj – dijete ugrožen sukobima potrebe za ljubavlju i moći. Razdoblje odrastanja, kada mladi teže samostalnosti i neovisnosti, često dovede roditelje u iskušenje da pokažu, a i dokažu moć, često na štetu odnosa u kojima bi se svi trebali osjećati  povezano i blisko. Podijeliti moć je umijeće dobrog i mudrog roditelja. Ukoliko to znaju, imaju veliku priliku izbjeći borbu za (pre)moć, koja često iscrpljuje i u konačnici dovede do stanja bespomoćnosti. Dakle, moć mora biti u službi ljubavi i povezanosti. Uvažavanje mora biti umjesto omalovažavanja. Vještina umjesto suparništva. Dijalog umjesto monologa. Vođenje umjesto vladanja. Inicijativa umjesto povlačenja.

Ali, što pojedinci i parovi mogu učiniti ako se u ulozi roditelja ne osjećaju uspješnima?

Nezadovoljan i frustriran roditelj nije koristan, nije dobar ni sebi ni drugima. Treba voditi računa o svojim potrebama i time pokazati da je odgovoran prema sebi i drugima. Treba preuzimati samo one odgovornosti koje će moći i  odgovorno ispuniti. Mora imati na umu da kad god je neodgovoran prema drugima da je neodgovoran i prema sebi. Najgore je kada se neodgovorno ponaša prema bliskim osobama, prema djeci. Uspjeh je ako roditelj shvati da je pogriješio, ako to prizna i više ne čini takve ili niti kakve pogrješke koje će biti na štetu djeteta. Roditelj ne smije nikada i niti u kojoj prilici iznevjeriti povjerenje svoga djeteta. To je veliko razočarenje za dijete, a povjerenje se jako teško vraća. Često puta je neodgovorno ponašanje djece, zapravo znak roditeljske neodgovornosti. Djeca puno više uče iz dobrih primjera nego iz loših savjeta. I zato su roditeljski primjeri najbolji put dječjem dobrom  ponašanju. Kod zadovoljnih i stabilnih roditelja i djeca se tako osjećaju, kod nervoznih i svadljivih roditelja i djeca će biti nervozna, nestabilna, svadljiva…

Kako odrediti granice djeci?

Obitelj je prvo mjesto učenja društveno prihvatljivog ponašanja, uočavanja i poštivanja granica. Najteži oblik iskazivanja ljubavi prema djeci je postavljanje granica. Određena pravila i granice bitna su komponenta odgoja. Djeca (mladi) trebaju imati jasna i određena pravila: što je dopušteno, što je prihvatljivo, a što nije. Ako roditelji ne postave jasnu granicu dopuštenog, dijete neće znati što točno roditelji od njega očekuju. Dijete će tada „vrludati“ u svojim traženjima granica i često i griješiti. Pravila i granice daju djetetu osjećaj sigurnosti i uspješno izvršenog zadatka. Dijete osjeća i brigu o sebi jer roditelji mu daju mogućnost uspjeha u određenim granicama. Dijete postaje sigurnije, odvažnije i ljubljenije. Djeca bez zadanih granica osjećaju se zanemarenima, kao da roditeljima nije stalo do njih, kao da se o njima ne vodi briga, kao da oni nisu važni. A sigurno je djetetu vrlo važna spoznaja da je ono važno u obitelji. 

Jasno da granice koje roditelji postavljaju ne smiju biti krute. Poput - ja sam roditelj i ja tako kažem i tako će biti. Ne smiju biti s previše zabrana, pogotovo zabrana koje nisu u skladu s logikom odnosa u obitelji, jer odražavaju, često, samo (ne)moć roditelja. U tim prilikama dijete postaje nesretno, nezadovoljno, tjeskobno, povučeno…

Pravila određivanja granica moraju imati svoj smisao. Djeca osobito ne vole pravila u kojima ne vide smisao. Dijete mora u svim granicama znati što se od njega očekuje, kao i što može očekivati od svojih roditelja. Tako će ono imati i najbolji osjećaj sigurnosti.

Sigurno je i to da granice ne smiju biti postavljene tako labavo, preširoko kao da ih i nema. Tada će dijete osjećati nesigurnost, nezaštićenost, nezrelost, jer ustvari ne zna što raditi, a da bude na radost roditeljima. Preveliki uteg odgovornosti je tada na djetetu, a ono ga nije u mogućnosti nositi. Roditelji na ovaj način često „bacaju“ sa sebe odgovornost, a i smanjuju  brižnost za djecu. Tako se događa da roditelji  ne postavljaju djeci nikakva pravila i ne određuju granice te im dopuštaju da rade što hoće. To je najgore što može biti. Tada djeca nikad ne nauče gdje su granice u njihovu ponašanju i imaju mnogo problema u odnosima s drugom djecom (jer njima je sve dopušteno), kasnije imaju problema i u školi s učiteljima i tako redom.

Pri postavljanju granica i pravila ponašanja važno je voditi računa o tome da su granice putokazi i smjernice, te da im je svrha omogućiti djetetu snalaženja i onda kada roditelji nisu uz njega.

Uloga roditelja mora biti osnažiti dijete, kasnije mladu osobu, da bude spremna  slobodno donositi odluke, snositi posljedice svog ponašanja i preuzeti odgovornost za svoje ponašanje.

Dobro postavljene granice će, sigurno, pripomoći da se to i dogodi.

Zapamtimo: djeca su pozorni promatrači i odgajajmo ih svojim primjerima. Roditelji, tu je vaša odgovornost. Prihvatite ju zbog svoje djece.

Tekst je preuzet s internetskog portala Klinfo.