Osnovna škola Domovinske zahvalnosti

Europski dan jezika utemeljilo je Vijeće Europe 2001. godine "Europske godine jezika" s ciljem poticanja jezične različitosti, višejezičnosti i cjeloživotnog učenja.

U povodu tog dana 26. rujna organiziraju se različite aktivnosti. No, neke aktivnosti iako vezane uz taj dan odvijaju se ranije ili tijekom nekog duljeg razdoblja.

„Pitaj se je li naš jezik potpun;
je li to bio prije nego što mu je
pridodan kemijski simbolizam i infinitezimalna notacija;
 jer to su, takoreći, predgrađa našeg jezika.
(I s koliko kuća ili ulica počinje neki grad biti gradom?)
Na naš se jezik može gledati kao na neki stari grad:
splet uličica i trgova,
starih i novih kuća,
i kuća s nadogradnjama iz različitih vremena;
i sve to okruženo mnoštvom novih predgrađa
s ravnim i pravilnim ulicama i s jednakim kućama.“

(Wittgenstein: Filozofska istraživanja)

Što je jezik? 

Jedan pogled u rječnik dovoljan je da zaključimo kako je leksem jezik višeznačan. Jezik razlikuje čovjeka od svih ostalih živih bića. Proučavanjem jezika u svim njegovim pojavnim oblicima bavi se posebna znanost – jezikoslovlje ili lingvistika, razgranata na: povijest jezika, dijalektologiju, etimologiju, gramatiku, leksikologiju, semantiku i stilistiku. Jezikom se bavi i filologija – znanost koja pomoću jezika proučava kulturno-civilizacijske značajke nekoga društva.

Kako je nastao jezik?

O postanku jezika postoje različite teorije, primjerice: teorija krikova (jezik je nastao postupnom artikulacijom neartikuliranih uzvika kod pračovjeka u trenucima jakih emocija: strah, bijes, glad, čuđenje), onomatopejska teorija (jezik se razvio oponašanjem zvukova iz prirode: zvukova životinja, prirodnih pojava…), teorija jezika mimike i pokreta (mogao je prethoditi govoru) i druge. Bilo kako bilo, jezik je nastao iz potrebe za sporazumijevanjem. Ostvaruje se kroz jezične djelatnosti: govor i pismo. Logično je pretpostaviti da je govor prethodio pismu, no postoji i mišljenje da je pismo moglo prethoditi govoru (Roland Barthes). Bitno je obilježje jezika njegova konstantna promjena. Osvrnemo li se samo na hrvatski jezik, jasno nam je da je tako.

Danas u svijetu postoji oko 6000 jezika, u Europi oko 160. Jezici su međusobno različiti, ali i srodni. Većini jezika možemo ustvrditi srodnost s drugim jezicima, što znači da su se zajedno s njima razvili iz istog prajezika. Postoje i tzv. izolirani jezici, kojima ne možemo pronaći srodnika, primjerice baskijski jezik.  Uobičajena je genealoška klasifikacija jezika, koja prati rodovsku strukturu jezika. Razlikujemo 19 jezičnih porodica. Još se od 19. stoljeća, inspirirano biologijom,  jezične porodice prikazuju genealoškim stablom. Hrvatski se jezik, kao i većina europskih (osim baskijskoga, mađarskoga, finskoga i estonskoga te nekih manjih jezika) razvio iz indoeuropskoga prajezika, koji se govorio negdje oko 4000. g. pr. Kr. na području južnoruskih stepa i pripada skupini indoeuropskih jezika.

I jezici umiru, zar ne? 

Danas „svaka dva tjedna izumre jedan jezik“ (Mate Kapović), a mnogima prijeti izumiranje. Zašto jezici umiru? Rijetko je to zbog smrti svih njihovih govornika, često zbog toga što govornici počinju koristiti neki drugi jezik. To nije u duhu Europskoga dana jezika. „Tuđi poštuj, a svojim se diči!“, kaže Preradović. Jezik je riznica znanja, povijesti, nacionalnog identiteta, usmene tradicije, stoga izumiranje jezika znači smrt  svega u jeziku pohranjenoga. Riječima već citiranoga pjesnika „Po jeziku dok te bude, i glavom će tebe biti.“