PUTOPIS

            Ljeto nije počelo baš vruće, pa nije bilo teško ostati u Kninu, podalje od još uvijek hladnog mora. I baš kad su dani postali osjetno topliji mama nas je iznenadila viješću da dva dana neće raditi i da je odlučila odvesti nas na kupanje.

            Kada smo krenuli, braća i ja nestrpljivo smo čekali dolazak u Split. Vijugavom cestom prolazili smo kroz Dalmatinsku zagoru. Uživali smo u hladu prolazeći mjestimice ispod bogatih, zelenih krošnji stabala i u pogledu na makova polja u pojedinim selima. Prošavši kroz tunel ispod Kliške tvrđave, po tko zna koji put, oduševio nas je pogled na panoramu „najlipšeg grada na svitu“. A onda, još jedno iznenađenje: nismo se zaustavili u Splitu, već smo krenuli dalje, još uvijek vijugavom cestom, ali ovaj put uz samo more.

            Neodoljivi miris borova, cvrčanje milion cvrčaka i bljeskanje mora doveo nas je do Dubaca. Ondje je pogled u isto vrijeme i predivan i zastrašujući. Zagrljena strmim Biokovom, na vrhu provalije je cesta, a na dnu leži kristalno plavo more sa jednim mjestom za koje samo domaći stanovnici znaju. Tu, naime, u toj slano-plavoj ljepoti, izvire slatka voda. Stanovništvo ga zove Vrulja.

            Krenuli smo dalje prema suncem obasjanoj Makarskoj. Malo je poznato da je neki  zovu Mala Venecija. Poput školjke bisernice nalazi se u srcu Makarske rivijere i ima, po mom mišljenju, najljepše plaže.

            Dva dana smo uživali, a onda smo se vratili u Knin znajući da ćemo opet u Makarsku, u koljevku moje obitelji.

                                                                                                                                                 Marija Grljušić, 8.f