Sama riječ ekvinocij dolazi od dvije latinske riječi - aequus što znači jednak i nox što znači noć. Iz ovoga možemo zaključiti da se ta riječ kod nas zapravo krivo prevodi - ravnodnevnica, a ona zapravo znači ravnonoćje.

U starom se Rimu, prvi dan proljeća slavio kao početak nove godine. A još davno prije toga, stari su Kelti ovaj dan slavili kao uskrsnuće Sunca. Još se i danas neopagani skupljanju na Stonehengeu, koji je konstruiran tako da se, u zoru prvog dana proljeća, sunce uzdiže točno iznad menhira. Tada tisuće ljudi moli drevne druidske molitve i slavi život.

Obzirom da se proslava najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa, zapravo preklapa s proljetnim ekvinocijem, crkve zapadnih i istočnih denominacija Uskrs računaju kao prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca, nakon proljetnog ekvinocija. A i sama uskršnja ikonografija sa zečevima, pilićima i bujnom vegetacijom zapravo je kopija starih poganskih običaja Egipta, Grčke i Rima.

Prvi dan proljeća ima poseban značaj i u Iranu. Naime, ondje se na taj dan slavi Nowruz, što u doslovnom prijevodu s perzijskog znači novi dan. Korijene ovog blagdana pronalazimo u predislamskom razdoblju. On potječe iz zoroastrizma i obično se prikazuje kako lav proždire bika. Takav prizor možemo vidjeti na reljefima iz vremena cara Darija, pa i ranije.

Proslava Nowruza u iranskim zemljama

Sam se naziv Nowruz prvi puta spominje u drugom stoljeću prije Krista, u brojnim perzijskim zapisima, ali sa sigurnošću se zna kako je obilježavan u doba vladavine dinastije Ahemenida, koji su vladali od 638. do 330. godine prije Krista. Na taj se dan gotovo sve iranske obitelji okupljaju i promatraju sunce, uz obavezno čašćenje i veliko veselje. Slave ga svi iranski narodi, a proširio se i na središnju Aziju, te na dijelove Kine, a stigao je čak i do Blakana. Pretpostavlja se da je ovaj blagdan došao i do Židova, koji su ga preimenovali u Purim. To je, naime, židovski blagdan koji podsjeća na izbavljenje Židova koji su bili u opasnosti istrebljenja u Perziji, što je zapisano u Knjizi o Esteri u Starom zavjetu. Održava se u rano proljeće, a popraćen je svojevrsnim karnevalom.

Proljeće se, dakako, slavilo i slavenskim zemljama. U ovim su krajevima posebnu važnost imale proslave Zelenog Jure. Iako je to slavlje dolazilo u kasno proljeće, vjerovalo se da on s proljećem dolazi iz podzemlja kako bi donio bujnu vegetaciju i toplo vrijeme. A tko je zapravo bio Jura? Sin boga Peruna, koji je ubrzo nakon rođenja bio ukraden i odnesen bogu Velesu, bogu podzemlja i stoke, koji je o njemu preuzeo brigu. Obzirom da se oduvijek vjerovalo da je podzemlje zeleno i puno vegetacije, mislilo se da Jure s proljećem donosi sam početak cvjetanja i listanja.

Isto tako, vjerovalo se da zemlja podzemlja leži iza mora na jugu, kamo ptice migriraju po zimi, i da Jure dolazi upravo od tamo.

Zato, za svaki slučaj, recite - „Dobro nam došao, Jure!“, možda s njime stvarno stigne i lijepo vrijeme.