Najpoznatiji autori tragedija tako su Eshil, Sofoklo i Euripid, a komedija Aristofan. Glumili su samo muškarci koji često imaju više uloga u istom komadu: to im omogućuje maska koja ima određena obilježja vezana uz dob, stalež ili karakter lika, a tome je prilagođen i kostim. Prostor ispred hrama gdje se igraju predstave u pravilu je kružnog oblika a obično se naziva orhestra. U njegovu središtu nalazi se žrtvenik na kojem Dionizev svećenik prije predstave izvodi žrtveni obred. Uz timelu igraju glumci, a oko njih se smješta zbor. Gledatelji su smješteni oko orhestre i u počecima stoje no vremenom se smještaju u amfiteatar. U duhu demokratičnosti za smještaj gledatelja vrijedi načelo ravnopravnosti sa izuzetkom prvog reda sjedala koji je namijenjen svećenicima i počasnim gostima. Na krovu se, kao dramaturški efekt, pojavljuje deus ex machina. Osim dramskih djela visokog stila (komedija i tragedija) izvodi se i tzv. mim, pučka komedija naturalističkih obilježja koju izvode putujuće družine zabavljajući puk na ulici parodirajući mitološke teme i improvizirajući scene iz svakodnevice.

U općem preuzimanju grčke i helenističke kulture, Rim preuzima i kazalište. Grčka djela se prevode i adaptiraju na latinski jezik, a i scena doživljava promjene. Ona postaje pozornica-podij, a arhitektonski se povezuje i sa gledalištem te postaju homogeni objekt. Bivša orhestra postaje sastavni dio gledališta sa mjestima za uvažene goste. Kazalište Rimljana bilo je vrlo šaroliko: izvode se vulgarnizirane komedije, Plautovske komedije, a popularni su i pantomima, mim kao i okrutne i opscene priredbe koje kulminiraju u cirkusima i arenama.