Blagdan Svih svetih u Katoličkoj se crkvi slavi kao blagdan svih blaženih u nebu, a u Rimu se počeo slaviti još od 6. stoljeća. Izvorno je obilježavao posvećenje rimskog Panteona u crkvu Sv. Marije od mučenika (Sancta Maria ad martyres), koju je 609. godine posvetio papa Bonifacije IV. i u nju dao prenijeti i pohraniti kosti brojnih kršćanskih mučenika.

Kršćanstvo je u svoj kredo uvrstilo svete i zajedništvo s njima, pa na ovaj blagdan vjernici slave svete u nebu (kako one znane tako i one neznane), a na Dušni dan prisjećaju se svojih pokojnika moleći za njih i moleći im se za duhovnu pomoć. Tako ovaj blagdan uvijek iznova podsjeća na neraskidivo zajedništvo živih i pokojnih u Kristu, predstavljajući u svojoj biti temelj kršćanske vjere.

Papa Pavao VI. običavao je reći da misao na sve svete potiče na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućeg života te kako imamo odgovornost da ga postignemo.

Jedno vrijeme je u narodnom shvaćanju Dušni dan tretiran kao Dan mrtvih, što predstavlja nepoznavanje ili pogrešno interpretiranje kršćanskoga kreda koji naučava besmrtnost duše. U tom kontekstu kršćanin vjeruje da se život duše nastavlja i nakon tjelesne smrti iako u drukčijem vidu. Stoga je Dušni dan, koji se slavi nakon Svih svetih, posebno posvećen molitvi i sjećanju na pokojne.

Papa Grgur IV. odredio je 835. da se blagdan Svih svetih slavi 1. studenoga, a opat u Clunyu sv. Odilo uveo je 998. Dušni dan koji se slavi 2. studenoga.

Sjećanje na pokojne te molitva da im se oproste grijesi kao i molitva za njihov zagovor, tako trajno učvršćuju vezu kršćanskih vjernika u Duhu, kakvu ljudi najčešće ne uspijevaju uspostaviti u ovom svijetu.