U jesen 1991. Siniša Glavašević je živi dokaz da se Vukovar još uvijek držao, iako je bio pod najstrašnijom neprijateljskom opsadom. Cijela Hrvatska znala je za njega. Volio je ljude i djecu, a u škole je unosio vedrinu.

         Riječima „Vukovar neće pasti“ završavao je svako radijsko vijeće. Vukovarcima je predstavljao nadu jer kad god bi čuli njegov glas u eteru, znali su da Vukovar još nije pao. Bio je jedan od najhrabrijih novinara i ratnih izvjestitelja u povijesti novinarstva. Potajno je ubijen na Ovčari. Njegov glas je postao simbol vukovarske obrane, otpora i prkosa.

         Siniša nam je ostavio priču napisanu u vrijeme opsade vođene pitanjima: „Tko će ostati ako svi odustanemo od sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok, mene ne bude? Tko će čuvati moj grad i moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?“

         On ni u jednom trenutku nije pomišljao na napuštanje voljenoga grada. Njegovi pozivi u pomoć nisu nailazili na odaziv svijeta. I Europa i svijet zanijemili su i samo šutke pratili zbivanja u Vukovaru. Glavašević je ostao živjeti u svima onima koji pamte njegov glas, kao jedino oružje koje je imao i kojim je pokušao utišati tisuće granata. Ostao je vjeran svojim riječima, nije napustio mjesto u kojima je proveo svoje djetinjstvo, svoju mladost. Njegov glas utihnuo je 18. studenog 1991. ili nije utihnuo. Ostao je i čuje se i danas kao vječita opomena.

Mateo Dujić, 7.e