
Priča o gradu na Dunavu koji nije odustao
Na samom istoku naše zemlje, tamo gdje moćna rijeka Dunav polako teče i grli ravnicu, smjestio se grad Vukovar. Nekada davno bio je to tih i veseo grad pun dječjeg smijeha, bicikala na ulicama i šetnji uz rijeku.
No, u jesen 1991. godine, nad Vukovar su se nadvili tamni oblaci. Počeo je rat i grad se našao u velikoj opasnosti. Ulice su utihnule, a ljudi su morali potražiti zaklon u podrumima. Iako je grad bio okružen i napadnut, njegovi stanovnici i branitelji pokazali su nešto nevjerojatno – veliku hrabrost i ljubav prema svome domu. Nisu htjeli odustati jedni od drugih. Dijelili su posljednji komad kruha, tješili uplašenu djecu i čuvali svoj grad dugih 87 dana.
U tom teškom vremenu, u gradu je radio novinar Siniša Glavašević. Dok su oko njega padale granate, on je u radijski mikrofon čitao priče o ljubavi, prijateljstvu, djetinjstvu i nadi. Govorio je ljudima da grad nisu samo zgrade i ulice – grad su ljudi i njihova srca.
Iznad svega toga stajao je Vukovarski vodotoranj. Bio je to običan toranj za vodu, ali postao je pravi junak. Pogodilo ga je više od šesto granata, bio je sav izranjavan, ali se nikada nije srušio. Ostao je stajati uspravno, baš kao i duh ljudi koji su voljeli Vukovar.
Danas, svakog 18. studenoga, u našim prozorima i na ulicama palimo svijeće. Taj mali plamen nije znak tuge, već znak zahvalnosti. Njime kažemo „hvala“ svim hrabrim ljudima koji su sanjali slobodu kako bismo mi danas mogli mirno ići u školu, igrati se i odrastati bez straha.
Vukovar je danas ponovno lijep i obnovljen grad, a njegov Vodotoranj i mala Vučedolska golubica zauvijek nas podsjećaju na najvažniju lekciju: da ljubav i mir uvijek pobjeđuju, a dobrota se nikada ne zaboravlja.
